Kategorija: Tehnologija

Na stranicama za korisnike Apple je objavio upute šta napraviti, ali i šta ne napraviti ako vam iPhone padne u vodu, prenosi avaz.

Ne stavljajte ga u rižu

Ako na internetu potražite savjet, jedna od prvih stvari na koju ćete naići jest da telefon odmah stavite u rižu koja bi trebala upiti vlagu iz telefona, a takav savjet ponekad daju i u servisima za smartphone uređaje.

No čini se kako ta taktika i nije baš najpametnija te je, uprkos svemu što je do sada objavljeno na internetu, ipak ne biste trebali primjenjivati. To naglašavaju iz Applea na čijim se stranicama za podršku korisnicima nalazi upravo to upozorenje.

– Ne stavljajte telefon u vrećicu riže. Ako to napravite, mali komadi riže mogu oštetiti vaš iPhone – stoji na Appleovim stranicama.

Osim u vrećicu riže, iz ove kompanije upozoravaju korisnike da ne pokušavaju osušiti telefon korištenjem vanjskog izvora topline ili komprimiranim zrakom te da u svoje telefone, odnosno konektore ne stavljaju strane objekte, poput papirnatih ručnika ili štapića za uši.

Šta napraviti ako vam iPhone upadne u vodu

Iz Applea su dali nekoliko savjeta, pri čemu su posebnu pažnju posvetili konektoru za punjenje.

Ako se on smoči, na iPhoneu bi se trebalo pojaviti upozorenje o detektiranoj tekućini i korisnici bi odmah trebali isključiti svoj Lightning ili USB-C kabel iz telefona te ga ne smiju ponovo priključiti dok telefon i konektor nisu u potpunosti suhi. Kako bi ispraznili tekućinu iz telefona, potrebno ga je lagano udarati o dlan ruke, pri čemu strana s konektorom treba biti okrenuta prema dolje. Nakon toga telefon treba ostaviti u suhoj prozračnoj prostoriji na najmanje pola sata i tada ponovo možete pokušati spojiti telefon s kabelom. Ako se upozorenje o tekućini ponovo pojavi, onda telefon treba i dalje ostaviti u suhoj i prozračnoj prostoriji na duže vremena. Ponekad može proći i cijeli dan dok se osuši, a kroz to vrijeme možete ga ponovo pokušati napuniti.

Upute iz Samsunga

Na US Today podsjećaju i na Samsungove savjete oko telefona koji upadnu u vodu. Kada se to dogodi, uređaj treba isključiti te obrisati vlagu s kućišta, utora za slušalice i punjenje. Za razliku od Applea, iz južnokorejske kompanije savjetuju korištenje vate ili štapića.

U slučaju da je uređaj pao u more ili neku drugu vrstu tekućine poput pića, navodi se da bi se takav uređaj u biti prvo moglo staviti u običnu vodu. Iz Samsunga savjetuju sušenje na zraku, odnosno njegovo postavljanje u prozračnu prostoriju ili u hlad s hladnim zrakom (od npr. ventilatora). Ono što nikako ne smijete raditi jest sušiti ga korištenjem fena ili vrućeg zraka.

Kada se uređaj osuši, poželjno ga je ipak odnijeti na servis, piše Zimo.

Egipćani su također slavno mumificirali mnoge od nedavno preminulih kako bi sačuvali njihova tijela.

Ali kada su ljudi u starom Egiptu počeli mumificirati svoje mrtve?

“Porijeko egipatske mumifikacije, za koju postoje jasni naučni dokazi, je [oko] 4300. pr. Kr. Možda ćemo otkriti da se vraća još ranije”, rekao je za Live Science Stephen Buckley, istraživač sa Univerziteta York u Velikoj Britaniji. koji je koautor dva rada na tu temu.

Ovi dokazi uključuju 6.300 godina stare omote mumija koje su pronađene na staroegipatskom groblju u mjestu Mostagedda, oko 320 kilometara južno od Kaira. Ukopi su iskopani početkom 20. stoljeća, a zamoti su doneseni u Veliku Britaniju i sada se nalaze u muzeju Bolton, kao što su Buckley i kolege primijetili u studiji PLOS One 2014.

U studiji su naučnici testirali omote i otkrili da sadrže smole koje se obično koriste u mumifikaciji. Testovi pokazuju da su te smole napravljene od raznih sastojaka kao što su biljno ulje, životinjske masti, vosak i biljna guma. Slične smole su u kasnijim vremenskim razdobljima koristili i stari Egipćani za mumificiranje, primijetili su znanstvenici.

Da stavimo 4300. pr. Kr. datiraju u kontekst, to je otprilike tisućljeće prije nego što su Egipćani razvili hijeroglife i oko 1.500 godina prije nego što su počeli graditi piramide. Također je prošlo oko tisućljeće prije nego što se Egipat ujedinio pod jednim faraonom.

Dok najstariji dokazi o korištenju umjetnih sredstava za mumificiranje tijela datiraju oko 4300. godine prije Krista, Egipćani su bili podvrgnuti prirodnoj mumifikaciji u još ranijim vremenima.

“Prirodno mumificiranje slučajni je proces uzrokovan povoljnim uvjetima pokopa, kao što je pokapanje u vrući, suhi pijesak. Egipćani nisu počeli prirodno mumificirati svoje mrtve u bilo kojem trenutku u smislu svjesnog čina”, rekao je Buckley.

Salima Ikram, profesorica egiptologije na Američkom univerzitetu u Kairu, rekla je da najjraniji primjeri prirodno mumificiranih mumija datiraju iz 5000. godine prije Krista, ako ne i ranije.

Čak i nakon što je razvijeno umjetno mumificiranje, mnogi su Egipćani i dalje bili prirodno mumificirani jer si nisu mogli priuštiti umjetno mumificiranje pa su pokapani u pustinji.

“Većina starih Egipćana jednostavno je stavljena u rupu u zemlji, bez ikakve pripreme i mogla se slučajno prirodno mumificirati”, rekao je Buckley.

Ikram je kazala da ne znamo šta je bilo u glavama starih Egipćana. Ali, ko god da je stavljen u pješčani grob, daleko od vode, a ne ograđen prostirkom od trske/lijesom ili u koži, bio bi prirodno mumificirani.

Kako se kršćanstvo širilo u Egiptu između drugog i petog stoljeća nove ere, korištenje umjetne mumifikacije je opadalo, prema Kraljevskom muzeju Ontarija. Dok je drevna egipatska religija naglašavala važnost očuvanja tijela za zagrobni život, kršćanstvo nije, istaknuo je muzej, piše klix.

To je najgladnija crna rupa koju smo do sada primijetili, kaže tim astronoma na čelu sa profesorom Kristijanom Volfom sa Australijskog nacionalnog univerziteta, koja se tako brzo uvećava da je praktično na maksimalnoj granici količine materijala koju može da nagomila.

Predstavlja fascinantnu laboratoriju za razumijevanje kako supermasivne crne rupe rastu i evoluiraju na krajnjem kraju skale.

Supermasivne crne rupe su zapanjujuća pojava. To su crne rupe koje su milione do milijarde puta veće od mase našeg Sunca, i obično se mogu naći u centrima galaksija. To su džinovske gravitacione mrlje oko kojih se cijela stvar rotira.

Stvar je u tome što naučnici zapravo ne znaju kako nastaju. Mnogo manje crne rupe – one koje imaju nekoliko desetina solarnih masa – nastaju usljed direktnog kolapsa jezgara masivnih umirućih zvijezda, i mogu da rastu kroz sudare sa drugim crnim rupama zvjezdane mase.

Ali supermasivne crne rupe su prevelike da bi ovaj kanal formiranja bio efikasan, posebno rano u istoriji Univerzuma.

Postoje i drugi teorijske mogućnosti njihovog nastanka, ali jedan od načina na koji se bolje može razumjeti kako supermasivne crne rupe postaju tako “debele” je traženje onih koje rastu i proučavati ih. Tu na scenu stupaju kvazari – poput J0529-4351 – (kvazar skraćenica od “kvazi-stelarni radio izvori”).

To su kosmološki izvor elektromagnetnog zračenja koja imaju svojstva zajednička za sve aktivne galaksije u čijem centru su crne rupe koje se halapljivo hrane.

Crna rupa se nalazi u središtu ogromne, uskovitlane, rotirajuće mase materijala koja se kovitla oko crne rupe, ulazeći u nju poput vode koja otiče niz odvod.

Intenzivno trenje i gravitacija dovode do toga da se ovaj materijal zagrijeva na milijarde ili čak trilione stepeni, blistavo svjetlucajući prostorom cijelom svjetlosnom spektru. Astronomi mogu da proučavaju ovo svjetlo kako bi utvrdili svojstva crne rupe u njoj.

J0529-4351 je kvazar pronađen u kosmičkom podnevu, oko 1,5 milijardi godina nakon Velikog praska. To je veoma rano u istoriji Univerzuma – njegova svjetlost je putovala više od 12 milijardi godina da bi stigla do nas – što čini njegovu ogromnu masu od 17 do 19 milijardi puta većom od mase Sunca (nije najveća viđena do sada) izazovnom za istraživanje.

Međutim, brzina kojom crna rupa troši materiju mogla bi da baci malo svetla na njenu kolosalnu veličinu. Volf i njegov tim su izračunali da crna rupa raste brzinom od oko 370 solarnih masa godišnje. To je malo više od mase Sunca koja pada na crnu rupu svakog dana.

S obzirom na masu crne rupe, to je veoma blizu granice poznatoj kao Edingtonova granica. To je maksimalna stabilna brzina kojom se crna rupa može hraniti. Crna rupa može nakratko proći kroz super-Edingtonovu akreciju, ali pri ovim brzinama materijal počinje da sija toliko snažno da će pritisak zračenja odgurnuti materijal oko crne rupe sve dok ne bude van gravitacionog dometa.

To znači da crna rupa koja napaja J0529-4351 raste najbrže što je u mogućnosti. Mnogi kvazari, u stvari, izgleda da su domaćini crnih rupa blizu Edingtonove akrecije; ali J0529-4351 za sada vodi. To je najsjajnija i najgrabljivija supermasivna crna rupa koju su astronomi do sada vidjeli.

“U smislu osvjetljenosti i vjerovatne stope rasta”, pišu istraživači, “J0529-4351 je najekstremniji poznati kvazar”.

Još mnogo toga ne razumijemo o J0529-4351. Mehanizmi za njegovo masovno povećanje još nisu poznati; pažljiviji pogled pomoću Atakama velikog milimetarskog/submilimetarskog niza u Čileu moglo bi da se otkrije kako se gas kreće u galaksiji i kako se galaksija okreće. Tim se takođe nada da će pronaći druge ekstremne kvazare koji vrebaju u udaljenim krajevima prostora i vremena.

Iako su takvi ekstremni primjeri ovih objekata rijetki, Volf i njegove kolege vjeruju da ih više leži, čekajući da budu otkriveni, tamo u širokom i divnom kosmosu.

Rezultati ovog istraživanja su objavljeni u Nejčer astronomi, prenosi “RTS”.

Ogromna crna rupa koja ga napaja navodno je između 17 i 19 milijardi puta veća od Sunčeve mase i raste najbržom stopom ikada viđenom.

Kvazari su svijetle jezgre aktivnih galaksija, onih koje imaju supermasivne crne rupe koje troše ogromne količine materije.

Rekordni kvazar, koji je otkrio australski tim, proguta ekvivalent sunca dnevno dok uvlači goleme količine plina.

Rotirajući disk plina oko njegove crne rupe uspoređen je s kozmičkim uraganom – za koji stručnjaci kažu da emitira toliko energije da je više od 500 biliona puta svjetliji od sunca.

“Ovaj kvazar je najnasilnije mjesto koje poznajemo u svemiru”, rekao je glavni autor Christian Wolf s Australskog nacionalnog univerziteta.

Mislilo se da je zvijezda kad je prvi put uočen 1980., ali je prošle godine ponovno klasificiran kao kvazar nakon promatranja u pustinji Atacama u Australiji i Čileu.

Astronomi sada misle da troši ekvivalent 370 sunaca godišnje, otprilike jedno dnevno, što je čini najbrže rastućom crnom rupom dosad, prema Europskom južnom opservatoriju (ESA).

Kvazar je poznat kao J0529-4351 i udaljen je 12 milijardi svjetlosnih godina (svjetlosna godina je 9,3 biliona kilometara).

“Uzbudljiva stvar u vezi s ovim kvazarom je to što se skrivao na vidljivom mjestu i ranije je pogrešno klasificiran kao zvijezda”, rekao je astrofizičar sa Univerzizeta Yale Priyamvada Natarajan – koji nije bio uključen u studiju.

Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature Astronomy, piše klix.

Određene vrste kancera, kao što su rak kože, dojke, prostate i testisa, češće su među ljudima s višim primanjima, tvrde stručnjaci nizozemskog Integriranog centra za kancer (IKNL). Tumor mozga se, dodaju, također češće pojavljuje kod imućnijih muškaraca.

Siromašni češće pate od gojaznosti

Rak kože je dvostruko češći kod ljudi s visokim prihodima, a rak jetre je tri puta češći kod ljudi s niskim primanjima, iako imućniji češće piju alkohol, što posebno negativno utječe na ovaj organ.

Ljudi s nižim primanjima generalno imaju veću vjerovatnoću da razviju rak pluća, jetre, želuca, kao i kancer glave i vrata, i češće pate od gojaznosti, koja je faktor rizika, prenosi NL Times.

Socioekonomski status ne pravi veliku razliku kada je u pitanju stadij u kojem je rak dijagnosticiran, primijetio je IKNL.

Međutim, rak kod bogatijih ljudi je često dijagnosticiran ranije kada su u pitanju tipovi karcinoma koji se također otkrivaju skriningom stanovništva (rak debelog crijeva, rak dojke, rak grlića maternice), budući da oni više učestvuju u testiranju.

Češće testiranje

Također je veća vjerovatnoća da će imućniji primiti HPV vakcinu (injekciju protiv virusa koji može da izazove rak grlića maternice, rak usta i grla, vagine, usana, anusa i penisa).

Više stope raka prostate među bogatim ljudima također mogu biti povezane s češćim testiranjem, piše Telegraf.

Genetska istraživanja tima od 15 naučnika pokazala su da postoje ne jedna, već dvije vrste zelenih anakondi – Eunectes murinus i Eunectes akayima, piše avaz.

Džinovska anakonda dugo je smatrana jednim od najstrašnijih i najmisterioznijih bića Amazonije. Međutim, naučnike je šokiralo otkriće da postoje ne jedna, već dvije vrste džinovskih anakondi, pokazala je studija objavljena u Diversity.

– Zajedno s 14 naučnika iz devet zemalja otkrili smo da su najveće zmije na svijetu ustvari pripadnice dvije različite vrste. Iako izgledaju gotovo identično na prvi pogled, genetske razlike između njih su 5,5 posto i to je ogromno. Poređenja radi, ljudi i čimpanze se genetski razlikuju svega 2 posto – rekao je profesor Frik Vonk (Freek), nizozemski biolog i voditelj prirodnjačkih emisija, prenosi Daily Mail.

On je snimljen kako roni kraj jedne od džinovskih anakondi.

– Ova je duga 7,9 metara i teška 199 kilograma – rekao je on.

Iako je tek otkrivena, naučnici već kažu da je ova vrsta ugrožena.

– Anakonde su grupa vodenih zmija kojih ima mnogo u Južnoj Americi. Taksonomski status nekoliko vrsta bio je nesiguran ili čak kontroverzan. Korištenjem genetskih podataka iz četiri priznate vrste anakondi iz deset zemalja, studija je ispitala filogenetske odnose unutar roda Eunectes. Ključno otkriće je identifikacija dvije grupe u okviru vrtste Eunectes murinus, što je pokazalo da su one genetski duboko različite. To je dovelo do priznavanja sjeverne zelene anakonde kao nove vrste pod imenom Eunectes akayima, različite od južne zelene anakonde ili Eunectes murinus – navedeno je u studiji, piše Nauka.rs.

Profesor Hesus Rivas, glavni autor studije, rekao je da je prije 15 godina prvi put shvatio da je moguće da postoje dvije vrste zelenih anakondi. Sa suprugom dr. Sarom Kori Rivas počeo je analize uzoraka ispitujući genetske razlike. Ipak, bilo je potrebno mnogo vremena da se dobiju rezultati.

– Ovo je zaista bio međunarodni projekt. Proučavam anakonde 32 godine, pa opet moram da se zapitam koliko još drugih vrsta postoji i koliko toga još ne znamo – rekao je on.

Brajan G. Fraj, jedan od autora studije i profesor Univerziteta u Kvinslendu, rekao je da su on i njegove kolege bili šokirani kada su otkrili ogromne genetske razlike između dvije vrste.

– S obzirom na to da je ovaj gmizavac tako veliki kičmenjak, nevjerovatno je da nismo primijetili da postoje dvije vrste do sada. Zelene anakonde su zaista čudovišta svijeta reptila. Najveće ženke mogu da budu sedam metara dugačke i teške više od 250 kilograma. Dobro su adaptirane za život u vodi, nisu otrovne, već plijen obaraju ogromnim, fleksibilnim vilicama, a onda ga lome snažnim tijelima. Kao vrhovni predatori, one su ključne za balans ekosistema – napisao je on za The Conversation.

U pitanju je ugrađena funkcija zahvaljujući kojoj niko neće moći da skrinšotuje vašu profilnu sliku na WhatsApp-u.

Kako se navodi, ovo i dalje ima svoje ranjivosti, jer je moguće da se slika sačuva putem desktop verzije aplikacije, odnosno ovo je ograničeno samo na mobilnu verziju WhatsApp-a.

Čini se da je ovo prva među popularnijim aplikacijama za dopisivanje koja brani skrinšotovanje profilnih slika. Obično Telegram predvodi inovacije koje se tiču privatnosti, ali ni tamo ova vrsta akcije nije zabranjena.

Takođe, ne zna se tačno kada će ova funkcija stići globalno jer je za sada samo dostupna za Beta verziju i to pojedinim korisnicima, ali je svakako dobrodošao dodatak pojačanoj bezbjednosti, piše B92.

Prestupni dan obično se umeće svake četvrte godine kako bi se kompenzovala razlika između solarne i kalendarske godine.

Više od tri četvrtine Nijemaca, 76 posto, znalo je odgovor na pitanje šta je to prestupna godina. Anketa je pokazala da 13 posto ispitanika ne zna, dok 11 posto nije odgovorilo, prenosi Njemačka novinska agencija (dpa).

Najsigurnije u svoje znanje bile su osobe od 45 do 54 godine, pokazalo je istraživanje YouGov-a. Više od petine njih, 81 posto, znalo je objasniti šta je prestupna godina, prenosi Fenix-magazin.

U anketi provedenoj 19. februara učestvovalo je gotovo 3.700 ljudi.

Značajan potencijal
U revolucionarnom novom istraživanju ekstrakt kanabisa pod nazivom PHEC-66, koji je izradio MGC Pharmaceuticals u Australiji, pokazao je značajan potencijal u borbi protiv melanoma, najsmrtonosnijeg oblika raka kože. Preliminarni nalazi iz studije koju je finansirala navedena kompanija u oktobru 2023. godine, otkrili su da PHEC-66 sprečava proliferaciju izoliranih staničnih linija melanoma u laboratorijskim uvjetima.

Naknadna istraživanja, koja su vodili naučnici s australskih univerziteta RMIT i ”Charles Darwin” (CDU), potvrdila su te obećavajuće rezultate. Čini se da ekstrakt Cannabis sativa zaustavlja razmnožavanje stanica melanoma izazivanjem programirane stanične smrti, procesa poznatog kao apoptoza.

Oštećenje stanice melanoma sprečava njenu podjelu u nove stanice i umjesto toga počinje programirana stanična smrt, pojašnjava Nazim Nasar (Nassar), biomedicinski naučnik iz CDU-a. Studija koja objašnjava navedene rezultate objavljena je u časopisu ”Cells”.

Terapijski potencijal
Iako je riječ o potencijalno velikom otkriću, ključno je napomenuti da su daljnja istraživanja na živim životinjskim modelima i kasnija ispitivanja na ljudima imperativ za potvrdu tih rezultata. Istraživanje kanabisa u medicinskom polju nailazilo je na prepreke zbog povijesne stigme, ali nedavne legalizacije, poput one u Australiji 2016. godine za medicinsku upotrebu, omogućile su naučnicima da istraže terapijski potencijal te kontroverzne biljke,piše Avaz

Istraživanja u Australiji otkrila su antikancerogena svojstva kanabisa u posljednjih nekoliko godina, sa studijama koje su pokazale njegovu učinkovitost protiv različitih vrsta kancerogenih stanica, dok su štedjele zdrave. Trenutna studija o PHEC-66 sugerira da on pokreće programiranu staničnu smrt inducirajući fragmentaciju DNK, ometajući rast stanica i značajno povećavajući unutarstanične nivoe reaktivnih kisikovih vrsta (ROS).

ROS, visokoreaktivne molekule, mogu oštetiti različite dijelove stanice, potencijalno dovodeći do programirane stanične smrti. U laboratorijskim eksperimentima PHEC-66 je pokazao povećanu vjerovatnost apoptoze u tri stanične linije melanoma ciljanjem kanabinoidnih receptora i promicanjem akumulacije ROS-a.

Daljnje studije na životinjama
Međutim, prijelaz s laboratorijskih nalaza na primjenu u stvarnom svijetu zahtijeva daljnje studije na životinjama kako bi se utvrdilo doziranje i metode primjene prije razmatranja kliničkih ispitivanja na ljudima. Sa stotinama kanabinoidnih spojeva u biljci kanabis medicinski potencijal je ogroman, ali naučnici priznaju da je prerano da se definitivno potvrdi uloga biljke u budućim tretmanima raka, piše Zimo.