Globalna nestašica određenih vrsta robe i sirovina posljedica je niza svjetskih događaja i megatrendova koji ostavljaju ozbiljne posljedice i na razvijenije nacionalne ekonomije, a na one koje i nisu baš razvijene, kao što je to Bosna i Hercegovina, posljedice su još veće.
Tarik Kadrispahić, direktor kompanije Targer Engineering & Consulting, čija je jedna od specijalnosti savjetovanje i edukacija iz oblasti SCM (Supply Chain Managementa) i logistike, izdvojio je za Klix.ba tri makroekonomska aspekta kao generatore ovih efekata.
“Trgovinski ratovi između Zapada i Kine jedan su od razloga. Međutim, nije ovo jedini trgovinski rat, Rusija svakako energetski diktira mnogo toga u Evropi, a Velika Britanija je Brexitom dodatno ozbiljno zakomplikovala iznimno veliku robnu razmjenu s Evropom. Ipak, Kina je i dalje najznačajnija zemlja na svijetu kada je riječ o proizvodnji većine svjetskih sirovina za koje važe uvozne antidamping kvote. Te mjere EU je nedavno produžila na još tri godine”, kazao je Kadrispahić.
Ravnotežu ponude i potražnje uveliko je promijenila pandemija. U razvijenijim ekonomijama, kaže Kadrispahić, nacionalna potrošnja nije pretjerano pala, ali joj se priroda promijenila, pa su rad i kupovina od kuće utjecali na povećanje potražnje za elektronskim uređajima, a svjetski kapaciteti poluprovodnika na to nisu bili pripremljeni.
“Posljedice toga su se odrazile na sve firme čiji proizvodi sadrže neki, ma koliko mali, čip. Vrijeme isporuka koje se brojalo u sedmicama, sada se broji u mjesecima, a cijene su analogno dostigle rekordne visine. Jasno je da ne govorimo samo o određenim firmama, već o čitavim industrijskim granama čiji su lanci snabdijevanja pogođeni, a konačni efekti nisu samo povećanje cijena proizvoda, već su i ti da neke kompanije ne uspijevaju preživjeti u novom sistemu”, istakao je Kadrispahić.
Jedan od problema su i klimatske promjene. Razjedinjenost Evrope u političkom, pa čak i u nacionalnom ekonomskom smislu, kako Kadrispahić kaže, koštala je njene građane toga da se kompanije sada moraju u izuzetno kratkom roku prilagoditi preambiciozno zadanim ciljevima dekarbonizacije.
“Pri tome su nove politike, koje zadaju nove ciljeve, zaboravile strateški podržati način implementacije i potaknuti one podgrane koje su neophodne da bi se pojačali proizvodni kapaciteti za dovoljnu opskrbu resursima koji su potrebni za realizaciju istih ciljeva. Tako je, naprimjer, nova njemačka vlada zadala cilj da 2 posto državne teritorije u narednom mandatu bude pokriveno vjetroelektranama, ali je izignorisana činjenica nepostojanja dovoljno resursa u Evropi za proizvodnju svih komponenata i izvjesna je ovisnost o njihovom uvozu iz Kine”, kaže Kadrispahić.
S obzirom na navedene faktore, ističe kako će oporavak od nestašice ključnih sirovina u svijetu trajati narednih nekoliko godina.
“Više se radi o tome da se novom stanju moramo naučiti prilagoditi kao privreda, ali i kao pojedinci u potrošačkim navikama. Konkretno, ne bi trebalo biti nestašice ključnih potrošačkih artikala, ali su moguća kašnjenja, dugi rokovi čekanja, povećanje cijena, to jeste, već se govori o inflaciji na svjetskom nivou”, poručuje Kadrispahić.
Za Bosnu i Hercegovinu, smatra on, ova situacija predstavlja šansu koju politika mora prepoznati i strateški podržati. Energetski je BiH u prirodno povoljnijem položaju od većine evropskih zemalja, ali se kapaciteti moraju strateški i ekološki modernizovati i proširiti.
“BiH ima priliku i uhvatiti korak u digitalizaciji, kao i aktivnom propagandom i lobiranjem otvoriti svoja vrata velikim i malim stranim investitorima u industriji, koji traže priliku za snižavanje troškova dok proširuju vlastite proizvodne kapacitete. Posebno smatram da postojeće bh. kompanije, a možda i neke nove buduće, mogu postojeću situaciju iskoristiti u svoju korist. Sada je prilika da se kriza SCM-a iskoristi za dodatni razvoj bh. ekonomije i zapošljavanje. Sad se mnoge globalne ekonomske karte dijele ponovo, tako da mudrom strategijom, hrabrim nastupom i vrijednim radom imamo priliku sada odigrati dobro. Samo jedan od navedenih trendova, pitanje Kine i Dalekog Istoka, možemo iskoristiti za tzv. nearshoring, tj. dodatno pozicioniranje kao kvalitetnog oslonca kompanijama iz EU u pogledu dobave proizvoda i usluga, a čak i razvojnih usluga, s većim učešćem pameti”, zaključio je Kadrispahić. (Klix.ba)
