Zaposleni u nekim svjetskim kompanijama dobili su pravo da odrade punu radnu nedjelju za četiri dana umjesto uobičajnih pet, a da im plata ostane ista. Manje radnih dana ne znači da će raditi manje, nego će jednostavno radno vrijeme uskladiti sa obimom posla.

Većina radnika kaže da je srećnija jer svoj život žive na bolji i ljepši način.

Radnici su, pokazali su rezultati, produktivniji i zadovoljniji, a srećan radnik je dobar radnik, kažu poslodavci koji su ideju prihvatili i realizovali. Ističu da je ono što time žele da postignu da radnici iskoriste taj dodatni dan da se opuste i potpuno zaborave na posao.

Ono što u svijetu postaje normalno, za radnike u BiH zvuči nevjerovatno, ali primamljivo.

“U današnje vrijeme kada depresija predstavlja veliki problem, kada ljudi imaju prihološke probleme, više vremena bi koristilo da bolje, zdravije i ljepše žive”, kaže Darko Purić, radnik iz Doboja.

Bijeljinci sa kojima samo razgovarali potvrđuju da je ideja o četiri radna dana dobra, da bi radnici bili zadovoljniji i manje nervozni, jer bi vrijeme mogli da provode sa porodicom i prijateljima, da se druže i izlaze.

Imali bi, kažu, više vremena za svoju djecu, što je roditeljima najbitnije.

Više slobodnog vremena za vaspitanje i odgoj djece kao jednu od najvećih dobiti kraće radne nedjelje, izdvajaju i sociolozi.

Sociolog Vladimir Vasić kaže da zbog nedostatka vremena za posvećenost djeci imamo dosta slučajeva socijalno i vaspitno zapuštene djece.

“U bazi patološkog, kada je u pitanju problem djece sa problematičnim ponašanjem i maloljetničke delikvencije, jedan od ključnih razloga zašto dolazi do toga je nedostatak slobodnog vremena roditelja”, navodi Vasić.

Iako zvuči kao utopija, potrebno je dati šansu svakoj opciji koja bi istovremeno bila isplativa za poslodavca i stvorila radnika koji bi ostao odan poslodavcu, smatra Darko Purić.

“Mislim da bi poslodavac npr. mogao, za početak, skrati taj peti radni dan, da se radi do 13 časova, pa da vidimo da li ima razlike i uticaja na proizvodnju. Taj postepen način bi možda bio i najbolji”, ocjenjuje Purić.

Dodaje da bi, ako bi produktivnost bila ista i sa skraćenim radnim vremenom, radnici mogli da dobiju slobodan cijeli taj dan.

Ipak, za poslodavce u BiH je četvorodnevna radnja u proizvodnji nemoguća jer, kažu, manje radnih dana znači manje sati i manju platu, kažu u Uniji udruženja poslodavaca Republike Srpske.

“Postoje neki projekti u svijetu za koje još ne postoje rezultati. Međutim, sve te projekte su podržavale države da bi se utvrdilo kakvi su efekti. Znamo da u svijetu uvijek bude “fensi” ideja, pa ćemo mi sačekati da vidimo koji su stvarni efekti toga”, kaže Saša Trivić, predsjednik Unije.

Iako su svjesni da kraće radno vrijeme nije ostvarivo u pojedinim sektorima, građani su jednoglasni: za tako nešto nema volje među većinom poslodavaca.

“Poslodavci uvijek žele da izvuku maksimum iz radnika, da se radi što više. Čak je i ukidanje radne nedjelje većina poslodavaca teško prihvatila, pa bi željeli da se radnici vrate na svoja radna mjesta i tim danom”, smatraju anketirani Bijeljinci.

Teško je govoriti u dodatnim pravima radnika u BiH koja ima ogroman broj nezaposlenih, u kojoj se često ne poštuju ni osnovna ljudska prava, u kojoj nekim radnicima kasne plate ili se ne uplaćuju doprinosi. Zemlji u kojoj nerijetko zaposleni rade po 12 umjesto 8 sati ili po dva posla kako bi prehranili porodicu, kaže Vasić.

“Imamo zakonom definisan minimalac, a ljudi rade ispod minimalca. Imamo definisano da trudnice imaju pravo na trudničko bolovanje, a bezbroj je slučajeva u Srpskoj i FBiH da te žene ostaju bez posla. Slovo zakona u mnogim slučajevima štiti radnike, ali u praksi imamo slučajeve da pojedini poslodavci progone običnog radnika”, jasan je Vasić.

On dodaje da se radnik često bori i za sedmi slobodan dan, onaj koji su mu “propisali i ljudski i Božji zakoni”.

Dakle, da bismo uopšte mogli govoriti u uvođenju nekih pogodnosti za radnike i usklađivanju sa evropskim standardima, potrebno je prvo ukloniti patološke pojave u sferi rada i ponekad robovski odnos prema radnicima u BiH, zaključuje Vasić.