Imbis “Sarajevo” je u berlinskoj opštini Wedding za vrijeme proteklih praznika jedva savladao sve narudžbe.

Hajrudin Jusufi nadgleda rad svojih radnika i saradnika u svom malom “Imbis restoranu”, ali u zadnje vrijeme je svaka ruka, pa i šefova, posebno dragocjena.

Red je podugačak, a i telefon neprestano zvoni. Ljubitelji bosanske i balkanske kuhinje dolaze iz cijelog grada da pokupe naručene pite, ćevape, pljeskavice, baklave. Baklava je ovog dana već u četiri sata popodne rasprodata. Iduća će biti gotova tek sutra, izvinjava se vlasnik. U imbisu tek nekoliko stolova, svi zauzeti.

Jedan od gostiju, rodom Sarajlija, kaže da ovaj prostor nema šarm baščaršijske buregdžinice ili ćevabdžinice, ali da je burek k`o u Sarajevu. Svako ko dođe i pojede, vrati se sit i zadovoljan kući, piše Deutsche Welle.

“Sasvim slučajno sam pročitao članak u novini “Berliner Zeitung”, u kojem su jako hvalili jelo u ovom restoranu i od tada redovno dolazim, uvijek kad imam želju da jedem nešto autentično. Više volim bosanske ćevape od turskog ili arapskog kebaba”, priča jedan od gostiju.

Iz Sarajeva , preko Ohrida u Berlin

54-godišnji Hajrudin Jusufi je rođeni Sarajlija. Do rata je živio u Sarajevu i radio u buregdžinici “Sač” na Baščaršiji, koja je pripadala njegovom, rahmetli-ocu koji je bio porijeklom iz Makedonije.

S njegovom majkom Bosankom, rođenoj u Janji pored Bijeljine, osnovao  je porodicu i dobio djecu. Početkom rata u BiH, otac odlučuje da se vrati u Makedoniju. Na Ohridskom jezeru otvara buregdžinicu po uzoru na sarajevsku.

 Hajrudin, koji je prva iskustva u gastronomiji sakupljao u “Saču” na Baščaršiji, radi kod oca i u Ohridu. 2015. godine odlučuje da sreću potraži na Zapadu i dolazi u Berlin.

“Radio sam prvo po hrvatskim i italijanskim restoranima, umijem da kuham, no shvatio sam da ipak najbolje znam kako se prave pite i ćevapi. Ovdje, osim toga, ima jako puno italijanskih i hrvatskih restorana, a bosanskih tek par. Za vrijeme korone sam ostao bez posla i prije nešto više od godinu dana sam odlučio da rizikujem i otvorim svoj sopstveni restoran. Rizik se isplatio, evo me sad, ne mogu skoro da se odbranim od mušterija”, priča s ponosom.

Uspjeh uz pomoć familije

Dok pričamo Hajrudin pomaže u pakovanju naručene hrane sinu Abdulahu i zetu Aliju, ali ljubazno pozdravlja goste i razgovara s njima.

“Ovakav biznis može uspjeti samo uz pomoć porodice”, objašnjava Hajrudin, i dodaje da moraš biti spreman da mnogo radiš i da radiš sa srcem, a i da znaš šta radiš.

“Ta tehnika razvlačenja jufki, pravljenje smjese mesa, krompira, sira, bundeve, to se prenosi sa koljena na koljeno”, objašnjava Hajrudin. 

Na jelovniku, između ostalog, burek, sirnica,  krompiruša, zeljanica. Ispod sača, mirisne i hrskave kao u u Sarajevu. Ćevapi nešto drugačiji. Hajrudin objašnjava da je recept prilagođen njemačkom ukusu. 

Planovi za budućnost

Hajrudin Jusufi ima gomilu planova za ovu godinu koja je tek počela. Upravo traži, kaže, novi prostor za veći restoran.

“Ove prostorije sam našao jer je prethodni vlasnik morao zatvoriti zbog korone. Svidjele su mi se, iako su male, jer su u Weddingu, berlinskoj opštini koja je izrazito multikulturalna. Mene posebno raduje što mi dolaze ljudi s područja cijele bivše Jugoslavije ali i svi drugi. Za ovakav restoran to mora biti jedna od takvih četvrti da bi bilo dovoljno gostiju. Mada profitiramo i od usmene propagande, od preporuka onih koji vole našu hranu”, rekao je Hajrudin. 

Porodica Jusufi profitira i od dolaska ljudi iz bivše Jugoslavije, koji u potrazi za boljom budućnošću sve više napuštaju svoje domovine i nalaze nove u Berlinu.

“Oni naručuju ćevape i pite za rođendane i partije, nekad za 50 osoba. Mi smo onda u velikoj frci, ne znamo kako da to sve postignemo. Stoga moramo da se proširimo, da mogu zaposliti više radnika”, zaključuje Hajrudin.