Nobelovac Joseph E. Stiglitz govori o Putinovom napadačkom ratu, globalnoj dužničkoj krizi, njemačkim atomskim centralama i putevima izlaska iz krize.

Joseph E. Stiglitz je profesor na Columbia University i bio je predsjednik Council of Economic Advisers vlade Billa Clintona kao i Senior Vice President i Chief Economist Svjetske banke. On je 2001. godine dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Sa aspekta aktuelnog političkog razvoja nastaje utisak da mi zapadamo iz jedne krize u drugu. Postoji li razvoj koji vas posebno zabrinjava?

Trenutno najteža kriza na svijetu je sigurno ruski napad na Ukrajinu. To je očito. Putinove prijetnje i njegova iracionalnost su za sve uznemirujući. Posebno zabrinjavajuće je to da imamo posla sa autoritarnim i možda ne stoprocentno racionalnim vladarem koji nema nikakvih zapreka.

Američki dolar postaje svakim danom sve jači. Treba li se zbog toga bojati nove međunarodne dužničke krize posebno na Globalnom jugu?

Taj razvoj gledam sa velikom brigom. Mnoge zemlje su već prije pandemije bile prezadužene. Kroz pandemiju i onda još jednom kroz rat u Ukrajini situacija se pogoršala. Dalji faktor koji to pogoršava su klimatske promjene. Posljedice su rastuće cijene životnih namirnica i energije, a centralne banke u međuvremenu pogoršavaju situaciju još više time što dižu kamate i time jačaju dolar. Za mnoge zemlje koje su zadužene u dolarima to je ogroman problem. Da će povećanje kamata puno promijeniti na stopi inflacije ja ne vjerujem jer glavni uzrok povećanja cijena je nedostatak određenih dobara. Ako bi se rat u Ukrajini završio to bi bio kraj nedostatku robe – ukoliko OPEC ne zaključi da iz trenutnog haosa ne ostvari dobit i potjera cijene energije na gore.

Mnoge centralne banke u svijetu trenutno podižu kamate. Postoji li iz politički progresivne perspektive upotrebljiva alternativa podizanju kamata?

Postoji alternativa. Problem inflacije je u prvom redu uslovljen uglavnom privremenim nedostatkom ponude. Odgovarajuća reakcija bi bila u tome da se posljedice nedostatka ponude ublaže fiskalno političkim mjerama. Međutim, podizanje kamatnih stopa povećava uska grla u ponudi jer djeluje na smanjenje investicija i time situaciju dodatno pogoršava. To mi stvarno stvara brige. Jedan primjer: Mi imamo energetski problem. Imalo bi puno smisla kada bismo masivno ulagali u proširenje ekološki prihvatljivih i regenerativnih energija. To nije da mi svaki dan otkrivamo nova nalazišta nafte. Ali mi znamo kako se proizvodi sa malo troškova zelena energija, a za to potrebne sirovine su u najvećem dijelu raspoložive. Mi možemo u velikom stilu investirati u obnovljive energije.

Njemačka je nedavno zaključila da produži rad nekoliko atomskih centrala da bi savladala krizu. Smatrate li da je to u sadašnjem trenutku ispravno?

Kada se vodi rat to ima prednost pred drugim problemima. Ja mogu razumjeti nesuglasnost sa korištenjem atomske energije i razumijem da je nezgoda reaktora u Japanu izazvala uznemirenje. Većina naučnika ipak smatra opseg ovoga uznemirenja kao neosnovan. Konačno, mi moramo donijeti odluku koji rizici su veći. Po mojoj procjeni, trenutno je najveća opasnost da Rusija dobije ovaj rat. To bi bio oblik popuštanja i potkopao bi međunarodno pravo. Osim toga dao bi dokaz da se agresija isplati. Zbog toga ja smatram elementarnim da mi moramo pobijediti ako želimo stabilnu budućnost. To je prioritet. Produženje vremena rada atomskih centrala pod sigurnim uslovima nije ni blizu tako rizično kao pobjeda Rusije.

Procesi učenja odvijaju se u vrlo malim koracima. Mi smo iz krize 2008. trebali naučiti da tržišno gospodarstvo nije posebno otporno. Ono ne kalkuliše sa rizicima. Kao što je poznato ono pravi računice bez klimatskih promjena. Mi smo 2008. doživjeli da finansijska tržišta nisu otporna na krize. Onda nam je pandemija očito pokazala da otpornost ne nedostaje samo finansijskim tržištima nego cijelom gospodarskom poretku. To je kao da pravite auto bez rezervnih guma. To ide dobro dok vam ne pukne guma. Sve u svemu, izgradili smo ekonomski sistem koji je bio previše kratkovidan i ignorisao je rizike.

Još 2006. pisao sam u svojoj knjizi Šanse globalizacije da od Evrope i Njemačke nije bilo pametno učiniti se tako jako zavisnim od ruskog gasa. Tada sam rekao da se ne mora biti vidovnjak da bi se spoznalo da se na Rusiju ne možete osloniti. Nažalost, ispostavilo se da sam bio u pravu sa mojom procjenom. U prošlosti su tržišta ignorisala rizike. To je spoznaja koju nakon 2008. nismo dovoljno prihvatili. Nadam se da je ta spoznaja sada stigla u našu svijest.

Intervju vodio: Michael Bröning. Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović