Iako je završio smjer iz oblasti hotelijerstva, autobus je njegova velika strast. Kada je 1992. godine ovaj 57-godišnjak, došao u Njemačku, u hotelijerstvu se zadržao neke tri godine. Nakon toga, počeo je prekvalifikaciju za vozača autobusa.

– Moj ujak je vozio autobus i to je bio moj dječački san, kaže Mirsad u izjavi za njemačke medije.

Međutim, nije to bila jedina stvar zbog koje se preorijentisao. Naime, drugi razlog je bio prekovremeni radni sati u hotelijerstvu:

– Uvijek se radi vikendom, i veoma često se radilo do dva, tri sata noću, kaže Mirsad tokom svečanosti upriličene u njegovu čast, koju je organizovao njegov poslodavac.

– I konačno, zbog porodice sam odlučio da promijenim zanimanje, kaže Mirsad, kojem se jasno na licu vidi da je vožnja autobusa njegova strast.

Ipak, i sam priznaje da vožnja autobusa nije više čisto zadovoljstvo kao nekada. To potvrđuje i Horst Stamler, iz Štutgartskog prevoznog udruženja:

– To je naporan posao. Za razliku od vozača kamiona, vozači autobusa voze i vikendom i za državne praznike. I naravno, tokom radnog vremena nailazite na različite profile putnika, od kojih su neki prilično nervozno, kaže Stamler.

I Mirsad kaže da je imao takva iskustva: “Primjera radi, jednom sam imao jednu putnicu koja se žalila jer sam kasnio tri minute, a ona je morala hitno na aerodrom. Ali, kašnjenja su rijetko kada vozačeva greška. Nekada se može kasniti i do 20 minuta, jer tokom vožnje nailazite na razne situacije. Ali, putnici nisu svjesni toga i zato se komunikacija mora poboljšati”, kaže on.

Njegov šef Kari Buholc svemu tome dodaje i ovo: “Imamo problem sa vozačima, jer ovdje obuka traje suviše dugo i skupa je. Primjera radi, licenca za vozača u Austriji je negdje između 3.000 i 4.000 eura dok je u Njemačkoj oko 10.000”, kaže on.

Na kraju, Mirsad Talić kaže da mu puno znači to što je izabran za vozača godine jer već dugo radi. Kada je riječ o simboličnom poklonu, zastavici, kaže da će je okačiti iznad kreveta, piše PRESS.