Životna sudbina sestara Irme i Dijane iz Sarajeva prava je filmska priča koja istovremeno govori o teškim ratnim uvjetima i samom preživljavanju opsade Sarajeva, ali i ogromnoj upornosti i mukotrpnom radu na putu do uspjeha.

Irma Ćiber i njena sestra tokom opsade Sarajeva u novembru 1993. godine od eksplozije plina zadobile su teške rane po tijelu, kao i njihova majka, nakon čega su sve troje avionom hitno prebačeni u Italiju na liječenje.

Međutim, tek tada počinje velika borba Irme, koja je imala devet godina, i njene sestre koja je tada imala samo tri godine. Nedugo nakon dolaska u Italiju prebačene su u dječju bolnicu i razdvojene od majke koja je ubrzo preminula od teških povreda.

Djevojčice je potom usvojila italijanska porodica s kojom su još u kontaktu. U Italiji su bile dvije godine kod te porodice nakon čega ih otac odvodi u Ameriku gdje su nastavili liječenje i gdje su također bile u hraniteljskim porodicama jer se otac nije mogao brinuti za njih.

Irma i Dijana nakon svih životnih nedaća kroz koje su prošle kao djevojčice danas su odrasle porodične žene koje imaju djecu, ali i veoma uspješne u svojim profesijama. Irma radi u Americi, a Dijana je trenutno u Njemačkoj gdje radi za američku kompaniju.

Tokom posjete Sarajevu, zajedno sa svojom djecom obišle su i Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 gdje su mogle pogledati i neke od predmeta i eksponata koji govore i o njihovom stradanju tokom opsade Sarajeva.

Bolne uspomene

Irma je u razgovoru za Anadoliju vratila bolne uspomene i govorila o momentima kada je ranjena u eksploziji plina u kući u kojoj su tada živjeli.

– Ja sam dobila opekotine po rukama, licu. Odatle su nas odveli u bolnicu i probali nam pomoći. Rekli su da nam ne mogu pomoći i da će nam amputirati ruke ili da nas odvedu van Bosne. Tada su nam rekli da ćemo da letimo, i stavili su nas u avion, mene, moju sestru, s mamom. Odatle smo otišli u Italiju – prisjetila se Irma.

Kada su stigli u Italiju, nju i sestru su odveli u drugu bolnicu i odvojili od mame koja je ubrzo preminula.

– Ja i sestra smo ostale u bolnici za djecu. Tu smo ostali na liječenju šest mjeseci, imale smo mnoge operacije zbog opekotina. Morali su nam skidati kožu s drugih dijelova tijela. Prošle smo svašta. Nas dvije bile smo same. Naš tata nije mogao da izađe iz Bosne i odlučili su da nas usvoji neka porodica – kazala je Irma.

Ubrzo ih je usvojila italijanska porodica koja im je pružila veliku pomoć i podršku i za koju kažu da im je kao druga porodica u životu.

– To dvoje ljudi koji su imali još svojih troje djece pružili su nam lijep život te dvije godine koliko smo živjeli s njima. Nikada u životu nisam našla tako dobre ljude. Sreća da smo imali takvu porodicu koja nije dozvolila da zaboravimo odakle smo došli i našu familiju – ispričala je Irma.

Odlazak u Ameriku

U međuvremenu, njihov otac preko bh. i italijanskih medija zatražio je njihov povratak u BiH. Ali, Vlada Italije to nije dozvolila, jer je Sarajevo još uvijek bilo opasno mjesto za život. Njihov otac je potom došao po njih u Italiju nakon čega su otišli u Ameriku gdje i danas žive.

– Naš tata nije mogao tada da nas čuva, onda smo otišli u neke američke porodice. Bile smo u nekoliko porodica. Kroz svašta smo prošle, ali žive smo – kazala je Irma, napominjući da su se kasnije o njima brinuli tetka i tetak koji su također bili u Americi.

Od teških povreda do fakulteta

Njena sestra Dijana ispričala je kako su im uprkos svim problemima i teškim momentima mnoge porodice pomogle tokom odrastanja.

– Sigurno bi stradale, ne bi imale ruke. Htjeli su da nam amputiraju ruke jer nam se infekcija pojavila. Oni su nam pomogli. Ja sam po licu bila izgorjela, ta familija je bila uz nas i kada smo došli u Ameriku. I moja tetka i tetak su nam pomogli, govorili su nam ‘postanite neko, idite u školu’, tako smo obadvije završile i fakultete, počeli smo i sa magisterijem. Obje smo danas uspješne u Americi. Moja sestra i ja radimo za američke kompanije – istakla je Dijana.

Irma potom napominje da su uprkos teškom životu i velikim izazovima uvijek pokušavale da ostvare svoje ciljeve i nikada nisu odustajale od borbe.

– Meni je sve to dalo neku snagu da idem naprijed, da nešto postanem. Iako smo prošle kroz sve ovo, ja sam još živa, imam u sebi nešto što me vuče da idem naprijed. Mama nije tu i kada nas dvije pričamo šta ćemo da nešto postignemo, uvijek kažemo ‘ovo je za mamu’. To je ta sila koja nas vodi naprijed – kazala je ona.

U Sarajevu je naše srce

Ispričala je kako je osjećala neki veliki strah kada je prvi put dolazila u Sarajevo nakon što su grad napustili tokom opsade i otišli na liječenje u Italiju, dodajući da je sada mnogo lakše i da uživa u boravku u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

– Ovdje je naše srce, u Sarajevu, u Bosni. Naše srce kuca ovdje iako smo izvan Sarajeva i Bosne. Nas nešto tjera da dođemo ovdje. Ovdje je naše srce, ovaj narod, nema nigdje Bosanaca i Bosne – kazala je Irma, dodajući da su svoju životnu priču ispričali kako bi pokazali da je rat veliko zlo i da žele da se nikome ne dogodi njihova sudbina.

Osim velikog životnog iskustva i upornosti, Irma i Dijana i danas nose ožiljke tog teškog vremena iz opsade Sarajeva. Ali, sa velikom hrabrošću, željom za životom i snagom idu dalje kroz život, zajedno sa svojom djecom.