Šta se događa na hrvatskom tržištu rada? Jesu li višedecenijske žalopojke radnika, usudili bismo se ustvrditi opravdane, zamijenile žalopojke poslodavaca? Je li jaz između dviju suprotstavljenih strana tolikih razmjera da je doveo do nepremostivog nepovjerenja? Je li taj jaz došao do tačke na kojoj se mora lomiti, do tačke s koje bi se kao nulte trebalo iznova slagati vrijednosne i svake druge odnose između rada i kapitala?

“Nudimo plate koje se samo zamisliti mogu, ali niko ne želi raditi”, sve češće se može čuti poslodavce.

“Da ste nudili samo poštene plate, Hrvatska bi danas bila drukčija zemlja. Unutar hrvatskih granica živjelo bi barem pola miliona od onih koji su se tokom posljednjih dvadesetak godina iselili, demografska kretanja imala bi pozitivan predznak, a hrvatski građani po standardu ne bi bili fenjeraši zemalja Evropske unije. Sve loše što ste decenijaa radili, a u čemu ste imali podršku nosioca vlasti na svim nivoima, danas vam se vraća poput bumeranga”, odgovaraju poslodavcima radnici.

Na promišljanje o ovoj problematici “okidač” je bio podatak da su hrvatski poslodavci, uprkos činjenici da su se na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje krajem aprila 118.922 osobe vodile među nezaposlenima željnima rada, tokom minulog mjeseca od MUP-a dobili više od 21 hiljadu novih dozvola za zapošljavanje stranaca, među kojima su u progresivnom porastu oni iz Nepala, Indije, Filipina… I, s druge strane, dva javno objavljena podatka: prvi koji otkriva da poslodavac jednog restorana nudi vrhunskom kuvaru platu od 35 hiljada kuna i, drugi, koji govori o istraživanju iz kojeg proizlazi da u Hrvatskoj trećina doktora nauka zaposlenih u prvoj godini od sticanja te akademske titule radi za 3500 kuna ili manje, piše Slobodna Dalmacija.

Pogledajmo statističke podatke o nezaposlenosti. Posljednjeg dana aprila, dakle, HZZ je u evidenciji imao 118.922 nezaposlenih, što je za 5,3 odsto manje nego posljednjeg dana marta, i cijelih 20 odsto manje nego posljednjeg dana aprila prošle godine. Među nezaposlenima je bilo 50.956 muškaraca (42,8 odsto) i 67.966 žena (57,2 odsto). Najviše nezaposlenih je iz dobne grupe od 55 do 59 godina, evidentirano ih je 17.433 i oni među nezaposlenima u Hrvatskoj učestvuju s 14,7 odsto. Najmanje je mladih u dobi od 15 do 19 godina. Takvih je 3372 ili 2,8 odsto ukupno nezaposlenih. Za ostale dobne grupe nezaposlenih moglo bi se reći da su ravnomjerno zastupljene.

Promatrajući po obrazovnoj strukturi najviše je KV i VKV radnika, 36.227 osoba ili 30,5 odsto sveukupno nezaposlenih. Slijede ih završeni srednjoškolci s četvorogodišnjim školskim programima i(li) gimnazijom kojih je 34.984 ili 29,4 odsto, s osnovnom školom je 23.022 nezaposlenih ili 19,4 odsto dok na nezaposlene s prvim stepenom fakulteta i stručnog studija otpada 8030 osoba ili 6,8 odsto te na nezaposlene sa završenim fakultetima ili akademijama 10.299 osoba ili 8,7 odsto.

Što je stvarni razlog tolike armije službeno nezaposlenih, koji se kroz prijavu Zavodu za zapošljavanje smatraju osobama koje traže posao, a poslodavci ne mogu doći do domaćih radnika pa posežu za strancima?

Na to pitanje nema jednoznačnog i posve pouzdanog odgovora. Kroz minuli april od 10 oglašenih slobodnih radnih mjesta poslodavci su uspjeli popuniti samo sedam dok su tri radna mjesta i dalje ostala prazna jer nije bilo zainteresovanih radnika traženih zanimanja. Možda i zato što je unutar sistema, naročito kod malih poslodavaca, previše “sivog”.

“Imam višegodišnje loše iskustvo rada na sezoni u turizmu. Gazda mi je jedno obećavao, a u praksi je sve bilo drukčije. Radila sam sve, od sobarice do pomoćne radnice u kuhinji. Nisam imala slobodnog dana u tjednu, a radni dan je u prosjeku trajao 12 sati. Spavala sam u skučenoj sobi s još tri kolegice. Dobivala sam samo dogovorenu plaću za osmosatno radno vrijeme. Plaćanje rada preko toga uredno mi je obećano, ali na kraju nisam dobila ni lipe. Bila sam prijavljena tri mjeseca na minimalnu plaću, a razliku do dogovorene dobivala sam na ruke. Prisiljena sam i ove godine na sezonu, ali sam promijenila poslodavca. Nekoliko mojih kolegica, koje su imale još gora iskustva, odustalo je. Kažu da će radije badava ležati kod kuće nego crnčiti za nikakav novac”, govori jedna Sinjanka, koja iz razumljivih razloga ne želi da joj se navodi ime.

Među zanimanjima koja se najviše traže su ona u građevinarstvu. Poslije zlatnih vremena u hrvatskom građevinskom sektoru, obilježenom gradnjom putne infrastrukture, dogodilo se urušavanje velikih i uspješnih firmi. Kada je došlo do novoga graditeljskog zamaha, koji je i danas aktuelan, pojavio se veliki manjak radnika. Jedna od većih građevinskih tvrtki na području Dalmacije, koja je izrasla iz obrta za završne radove u graditeljstvu i specijalizovala se za termofasade te proširila djelatnost na stanogradnju je “Jukić-DAM”. Ta je firma među prvima posegnula za stranim radnicima.

“Bili smo prisiljeni okrenuti se izvorima gdje su još uvijek postojali bazeni donekle stručnih radnika. Prve strane radnike dovodili smo iz Bosne i Hercegovine, a potom iz Sjeverne Makedonije, Kosova, Moldavije, Ukrajine… Danas je najveći broj naših zaposlenika iz Indije, Nepala… Došli smo do toga da nam je svejedno gdje gradimo u Hrvatskoj, jer smještaj za strane radnike moramo organizirati jednako u Splitu kao i u Rijeci ili bilo gdje drugdje. Trošak i ostala logistika dođu nas na isto”, kaže Danijel Jukić, vlasnik firme, dodajući da bi bez dovođenja stranih radnika sigurno propali.

Direktor jedne druge jednako velike građevinske firme, koja angažira brojne kooperante, ne može se načuditi koliko u tim malim firmama malo rade.

” Ti ljudi su otvorili male tvrtke ili obrte, naravno uz državne poticaje. Imaju po dva, tri ili četiri radnika, redom poznanika, a teško je reći jesu li ih prijavili. Oni dolaze na gradilište oko devet sati, rade tri-četiri sata i radni dan je za njih završen. Kažu da su prepuni posla. Kako ne bi bili kad posao koji bi mogli i trebali obaviti za jedan dan rade tri radna dana. Efektivno tjedno ne rade niti 20 sati. Naravno da ima pozitivnih izuzetaka, obrtnika i malih tvrtki koji su na gradilištu već u sedam sati ujutro i rade puno radno vrijeme. I zbog toga smo se okrenuli stranoj radnoj snazi. Danas ni jedna ozbiljna građevinska firma ne može bez stranaca. Plaće i ukupni troškovi stranih radnika su nam gotovo dvostruko manji. Formula je da su šefovi gradilišta i poslovođe domaći, a izravni izvršitelji stranci”, kaže taj direktor.

Još jedno zanimanje posljednjih godina u samom je vrhu na popisu deficitarnih. Radi se o mesarima. O manjku kvalitetnih mesara govori  Jakov Lovrić, vlasnik i direktor tvrtke MEL iz Hrvaca.

“Mene u razvoju lanca maloprodaje koči upravo nedostatak stručnih mesara, kojih jednostavno nema. U redovnom školovanju ih je vrlo mali broj. Godišnje se za zanimanje mesar u našoj županiji upisuje samo nekoliko učenika. Ta djeca uče i nauče zanat. Kako ih je nedovoljno, na tržištu se pojavljuju mesari koji su se prekvalificirali kroz tromjesečne tečajeve. Oni jednostavno nisu dovoljno stručni. Takvi umanjuju kvalitetu usluge na mesarskom panju i općenito u odnosu s mesom, pa opravdano raste nezadovoljstvo kupaca. Svima nama u interesu je zadržati kvalitetnog radnika. U mojoj tvrtki nikada nisu bile minimalne plaće. Dobar mesar uvijek je imao i imat će dobru plaću. Iako mi ova sadašnja kretanja ne ulijevaju optimizam. Cijene rastu bez kontrole i rezona, pada potrošnja, smanjuje se promet. Ako se to nastavi, ja ne znam kako ćemo osigurati novac za pristojne plaće”, kaže Lovrić.

Portal Moj-Posao navodi da je među završenim srednjoškolcima najtraženije zanimanje prodavač, a slijede ga konobar, skladištar, vozač teretnog vozila i kuvar. Među najtraženija zanimanja spadaju medicinske sestre, odnosno tehničari, bravari, recepcionari, čuvari…

Koliko su obrazovne institucije okrenute potrebama tržišta rada? Neosnovano bi bilo reći nimalo, ali da tržište često ide drumom, a školske institucije šumom može se zaključiti iz već spomenutih podataka o zapošljavanju i visini plate doktora nauka u prvoj godini poslije sticanja doktorata, te još više o zapošljavanju visokoobrazovanih u struci. Više od jedne trećine tih osoba koje po završetku školovanja ulaze na tržište rada posao nalaze izvan svoje struke. Zašto su uopšte išli u školu? Ili plata od 3500 kuna doktoru nauka? U pravilu se radi o osobi iza koje je 20 godina provedenih u školskim klupama. Ako rad osobe s titulom doktora nauka nema protivvrijednost barem prosječne hrvatske plate uvećane za 15-20 odsto onda takve doktorske studije pod hitno treba ukinuti pošto, očito, na tržištu nemaju nikakvu vrijednost i nikomu ne trebaju.

Biznis.ba